Izložba Moje tvoje naše okuplja radove koji su nastali kao refleksija na Istočnoeuropsku stvarnost i tranzcijske procese koji je obilježavaju. Ovi radovi određeni su specifičnim tranzicijskim kontektsom koji karakteriziraju radikalne opreke ? između onoga što je bilo i onoga što će biti, između proklamirane jednakosti i demokracije i sve većih razlika, između ekonomskih sloboda i kreditne ovisnosti. Svi umjetnici koji sudjeluju na ovoj izložbi svoje djelatno životno razdoblje provode u sustavu koji potire onaj sustav u kojem su proveli svoje formativno razdoblje. To stvara određenu napetost na koju svaki od njih reagira pridajući različita značenja odjeljcima izabrane zbilje. No, unatoč pripadnosti različitim referentinim sustavima ove radove povezuje suočavanje s procjepom stvorenim tranzcijskim oprekama.
Na izložbi sudjeluju:
Abilsait Atabekov (Said), (Shimkent/Kazahstan)
“Neon Paradise”(u suradnji s Vladimirom Filipovom)
2004. video, 10 min + loop
U radu Neon Paradise Abilsait Atabekov dokumentira performans u kojem umjetnik poput derviša, moleći, ritmičkim klanjanjem otvara vrata supermarketa, otvarajući tim činom raspravu o globalizaciji kao imerijalističkoj metodi dominacije multinacionalnih kompanija nad državama u tranziciji i društvima Trećeg svijeta uopće. Mogli bismo rad protumačiti i kao prepoznavanje problema pojave poticanja religijskog fundamentalizma koji kao da ide niz dlaku globalizaciji imperija.
Maja Bajević, (Sarajevo/Bosna i Hercegovina)
Futrola
2005. video
Video Futrola je dokument o postavljanju instalacije koji se pretvorio u kratku kroniku pretvorbenih promjena unutar općine Visoko u neposrednoj okolici Sarajeva (BiH), čije je stanovništvo živjelo prvenstveno radeći u industriji obrade kože. Ratnim razaranjem, poratnim zapostavljanjem tvornice i izgradnjom nove tvornice stranih ulagača, desetkovana je proizvodnja i velik broj radnika osatao je na cesti. Bajevićka javnim projektom oblačenja bosanske kuće u kožnatu futrolu podiže spomenik vremenu u kojem su radnici upravljali tvornicama i dijelili vlasništvo proizvedeno njihovim radom.
Pavel Braila, (Chisinau, Moldavija)
Eurolines catering
2006. video, 12 min.
Eurolines catering samoironizira zakašnjelu mutaciju post-sovjetskih drušatva koja se nalaze u procesu beskonačne tranzicije. Kako umjetnik navodi – dražavljani Moldavije su i sami u tranziciji – na pola puta između domovine i gasarbajterskih dastinacija živi gotovo trećina stanovništva. Motiv žudnje za rodnim domom i tradicionalnom kuhinjom umjetnik je pretvorio u egzotičnu garnituru pri prezentacijama u “touringu” po europskim i svjetskim kulturnim centrima. Umjetnost i kultura u tranzicijskim procesima dolaze zadnji na red, propadajući u međuprostor nepostojećeg tržišta i izumrlih institucija.
Giorgio Andreotta Cal?, (Venecija, Italija)
Od sumraka do zore – Sarajevo deset godina nakon Daytona
2006. site-speciffic, svjetlosna instalacija
Talijanski umjetnik Giorgio Andreotta Cal? započeo je s radom na site-speciffic svjetlosnoj instalaciji Od sumraka do zore – Sarajevo deset godina nakon Daytona 2005. godine na desetu obljetnicu Daytonskog sporazuma. Nakon dvogodišnje analize urbanog i socijalnog konteksta i fotografskog monitoringa sarajevske situacije, umjetnik se odlučuje za intervenciju na tada još devastiranom tornju Parlamenta Bosne i Hercegovine, unutar čije strukture postavlja svjetlosnu instalaciju, simulirajući zaustavljen zalazak/izlazak sunca. Projekt, personificirajući zgradu bosanskohercegovačkog parlamenta (izgrađenu i korištenu u zaboravljenoj svakodnevnici socijalističke i federativne izgubljene države) svjedokom pretvorbe mlade i čini se još uvijek nestabilne zajednice duboko uzdrmane netom završenim krvavim građanskim ratom, poprima karakter kronike uništenog grada u vrtlogu pretpostavljenih promjena.
Nemanja Cvijanović, (Rijeka, Hrvatska)
Privatizacija
2007. instalacija (Jednu od posljednjih fotografija Pave Urbana, nastalu 6. prosinca 1991. ustupila nam je na korištenje njegova majka.)
Instalacija Nemanje Cvijanovića referira se na događaje iz nedavne prošlosti čiju temeljnu traumu – rat interpretira kao paravan za privatizaciju. Ova ekonomizirajuća interpretacija svodi značenjima kompleksne društvene odnose na binarni odnos racionalnih aktera kojima je cilj maksimiziranje vlastitog profita. Cvijanović na taj način usvaja dominantnu liberalnu optiku koja sve društvene procese promatra ekonomskim parametrima. U tom smislu pretvorba socijalističkih poduzeća u privatna i pustošenje javnih resursa jesu krajnji rezultat rata, a sam rat pretvara se u spektakl kojim se utažuje emocionalna glad promatrača.
Igor Eškinja, (Rijeka, Hrvatska)
2007. instalacija
Ovaj Eškinjin rad možemo protumačiti kao problematskim odmakom od njegove dosadašnje istrazivačke prakse usmjerene problematiziranju vizualnog u suvremenim likovnom izrazu. Koncept vezan uz ironiziranje temeljnih likovnih elemenata poput prostora, perspektive, interakcije i diktata konzumacije predstavljenog djela nadopunjen je problematizacijom upitnog vlasništva nad prirodnim resursima i prava na slobodu njihove distribucije.
Bojana Lukić, (Beograd, Srbija)
Gnijezdo
2006. instalacija
Suvremenost jezika Bojane Lukić očituje se u korištenju medija koji dozvoljava informaciji da bude što direktnijom kako se mogla dalje množiti. Socijalno-politički angažman i konciznost vizualne poruke Gnijezda metodološki je usporediv s naslovnicama najvećih svjetskih tjednika. Iako mnogi ovaj način komunikacije u suvremenoj umjetnosti smatraju populističkim i nekorektnim, usporteđujući ga s jezikom marketinga manipulacijskih političkih kampanji, možda je upravo to pravi recept za mogući otpor. Svi partizanski ratovi vode se baš neprijateljskim oružijem.
Ciprian Muresan, (Cluj, Rumunjska)
Biraj/Choose
2005. video, 45 s + loop
Nada Prlja (Skoplje, Makedonija)
?
2007. video, 3:23 min + loop
Video se referira na povijesni performans Marine Abramović “Thomas Lips” (1975) kojim jugoslavenska umjetnica propituje smisao političkih uvjerenja (što je u tadašnjem političkom kontekstu moguće protumačiti kao kritiku “socijalizma radi socijalizma” u larpurlartističkom – da ne izgovorimo dogmatskom – smislu), koristeći ekstremizam geste – urezivnjem petokrake u vlastito tijelo – preispitujući institucionalni socijalizam kao ekstremno društvo čiji je sraz dijelom utvrđen ustrajnošću političke pozicije i ideoloških uvjerenja pa i po cijenu kvalitete života građana u davno izgubljenoj bitci za internacionalizmom. Prljina rekonstrukcija performansa također je kritika no metodološki suprotno usmjerena. Koristeći se providnim trikom, očigledno fingira urezivanje znaka europske monete u svoje tijelo – oponašajući logiku banalne opsjene u korist koristi, suvremenih marketinških metoda neoliberalnog globalnog društva. Ponekad se čini da marketing više ne postoji isključivo radi ostvarivanja većeg profita nego radi samoodržanja postojećeg marketinškog sustava. Nadajmo se da i Prlja naslućuje krah jedne epohe.
Marijana Vukić, (Dubrovnik, Hrvatska)
T.U.P.
2007. video, 30 min + loop
Umjetničin projekt T.U.P. (istoimena dubrovačka tvornica) prepoznaje spektar problema proizašlih iz dugotrajne pretvorbe i nove orijentacijske politike gradske uprave, koja se napuštajući poslijednji oblik industrijske proizvodne djelatnosti u gradu, potpuno okreće turizmu kao jedinoj privrednoj djelatnosti. Baveći se sumrakom hrvatske industrijalizacije i dezorijentacije društvene pozicije radnika proizvođača i do nedavno samoupravljača u suvremenom europskom distribucijskom privrednom usmjerenju, Marijana Vukić zahtijeva od promatrača vremenski angažman (u trajanju jednog tv dnevnika) u svrhu prepoznavanja apsurdnosti situacije.
